Opis situacije:

 

            U prvi i drugi odlomak romana su ustvari sadašnja situacija (točnije situacija 1834. g. ), u kojoj se prikaziva plemićka udovica Valpurga koja sjedi u svojoj kući, koja je oronula, i brine se za svoju bolesnu kćer Luciju. Ona dobiva pisma od svog “dragog” koji je ustvari jedan građanin (Tintor) koji živi u blizini, a piše umjesto Alfreda, Jurjevog prijatelja (Juraj joj je brat). Osim Lucije i Valpurge tu je i Gertruda, poslužavka, koja svrati svake večeri da Luciji ispriča novosti koje se zbivaju u gradu. Lucija živi od ljubavi prema Alfredu i majka je mora svaki dan tjerati da nešto pojede. Valpurga također boluje. Lucija je vrlo zainteresirana za povijest svoje obitelji, pa joj mati priča priču o Stipančićima, plemićkoj obitelji velikog ugleda koji je postepeno opadao.

 

            Tada dolazi do stvarnog početka priče, fabula se vraća natrag u prošlost, u davnu 1806. godinu kad se rodio prvi Stipančićev sin - Juraj. Zbog incidenta prilikom Jurjevog rođenja Stipančić se jako naljuti na natporučnika Wintera. Juraj je od rođenja uživao povlastice sina, jedinca, nasljednika svega što je njegov otac imao, te je bio drugi gospodar u kući, odmah iza oca. Otac je također namjeravao prenijeti i mržnju na svoga sina, pa je tako i napisao pisma (jedno od njih je bilo vezano i za Winterov incident na Jurjevu krštenju) u kojima je sve opisao što se i kada se zbilo. S poslom Ante Stipančić nije imao sreće. Natjecao se za dva - tri mjesta u gradu, ali ih nije dobio. Sina je on sam učio, da bi mu, kad je porastao doveo i učitelja. Lucija je za to vrijeme rasla u sjeni svog brata, držeći se postrance, neopažena od svog oca. Između njih dvoje se stvorio “zid” (kojoj je bio razlog različiti spolovi) koji je sprječavao komunikaciju. Tokom vremena Lucija je stekla odbojnost prema svom ocu, iako je majka uvijek bila na strani oca i željela ih zbližiti. . .

 

Romatičarska karakterizacija Lucije:

            - djevojka naoko mnogo mlađa od svoje dobi: njezin bijeli, fini, gotovo prozirni ten slabašnoga lica s ozbiljnim tamnosmeđim očima. Pod jasno ocrtanim obrvama i bujnom tamnom kosom nalik je to bijelo, nježno lice s odugačkim, fino sadjelanima nosom i jasnocrvenim usnicama na starinske portrete mladih aristokratkinja. Lucijino je lice vrlo lijepo, ali je skriveno od pogleda senjskih mladića zbog njene bolesti. Upravo ju je Martin Tintor dobro vidio i zaljubio se u njeno lice.

            - Lucija je osoba koja nije kriva svojoj nesreći. Najvećim dijelom krivce treba potražiti u njenom ocu, Anti, i njenom bratu, Jurju, koji je manjim dijelom krivac sestrine nesreće. Upravo zbog toga se javlja unutrašnja dvojbenost Lucije koja je razapeta između svoje ljubavi (Alfreda) koji je jedini izlaz iz njene situacije, dok na drugoj strani ima ponor, sve izgubljeno imanje njenog oca koje je potrošio na obrazovanje svojeg sina koji ga je iznevjerio (a poznato je da se tada djevojka bez miraza nije mogla udati). Tu je i treća osoba, Tintor, svojevrsni osigurač izlaza iz situacije i nadomjestak Alfreda. Dakle, Lucija dvoji između ljubavi i smrti. Preokreti su njenog duševnog stanja vrlo česti, a uzrokovani su raznim sumnjama u pisma što ih dobiva od klerika Martina Tintora koji se u pismima predstavlja kao Alfred. Osjeća da je na teret majci i zato se želi ubiti, ili otići (udati se) od nje.

Lucija je lik koji se bori za svoja ljudska prava u obitelji i umire osramoćena i slomljena u svojim najintimnijim očekivanjima. Prignječena hladnim i konzerva-tivnim očevim odgojem. Sputana u intimnim djevojačkim porivima i pravima, zapostavljena i obespravljena u roditeljskom domu, formira se u lik krhke, zatvorene, senzibilne djevojke koja traži afirmaciju vlastite ličnosti.

 

Realistična karkaterizacija lika Valpurge:

            Brižan pogled njezinih tamnih i upalih očiju odaje patnju mnogo kušanoga čeljadeta. Ona svraća svaki čas pogled pun skrbi prema naslonjaču gdje sjedi Lucija, no iz tog navoranoga i prerano postaralog lica zaplamsa svaki čas i jasna izjava nade što se umiješa u izraz velike ljubavi materinjega srca.

            Treba napomenuti da Valpurga svoje “prerano postaralo lice” ima zahvaliti svom obiteljskom statusu, koji je vrlo nizak, malo veći nego sluškinje u Stipančićevom domu. Ona se mora pokoravati čak i vlastitom sinu. Rijetki su trenutci kad Valpurgu Ante Stipančić prihvaća kao svoju ženu. To su većinom trenutci njegove slabosti ili nemoći da išta učini u vanjskom svijetu. Ona za stolom sjedi i šuti dok se ne pojede objed. Baš kao i njena kćer Lucija, dok za stolom smiju razgovarati i jesti jedino otac sa svojim sinom Jurjem. Ona se boji svog muža i ne smije zadirati niti znati za njegove poslove, a kamoli prekopavati njegove papire i čitati njegova pisma. Ona se brine za sina, za kćer, za svog muža.

            Valpurga je tiha mučenica podređena svome mužu.

 

Opis okoline (kućice u kojoj živi Valpurga s Lucijom):

            U malenoj, niskoj, pokućstvom prenatrpanoj sobici zrak je pretopao i težak, te ga slabe lucijine prsi udišu s očitom mukom. Tik podnožja dvaju velikih kreveta dopire svojom šiljatom kapom obla, željezna peć do samoga stropa. Na široku borou koči se šalica i drugog porculanskog posuđa starinska ura s glazbalom i s kukavicom; težak, ovelik i okrugao stol s urezanim arabeskama od raznobojna drva okružen je sa šest tamnocrvenih mekanih stolica, kanapetom i ogromnim starinskim naslonjačem u kojemu Lucija gotovo sav dan proboravi. Na stolu gori u visokoj mjedenoj svjetiljci u jednom od triju rožaka nemoćno i neveselo svjetlo. Dva prozorčića s dvostrukim staklom i vrata zatisnuta su vrlo pomno kudjeljom, a zrak je u sobi još više iskvaren i nasićen isparinama s peći po kojoj Valpurga pospe sad nešto smrvljena sladora, a sad je polije octom, te od kađenja borovice što je ona sipa po žeravici na željeznoj lopatici.

 

 

 

Analiza romana:

 

U romanu se sučeljavaju dva vremena, prošlost i sadašnjost. Novak je vjerovao da se treba osvrnuti na prošlost i na temelju grešaka iz prošlosti riješiti sadašnje probleme. To jest, u odnosima prošlosti treba pronaći pouke za sadašnjost. Također je Novak u ovom romanu naglasio izrazitu razliku između prošlosti i sadašnjosti. Posebno je naglasio kako su Stipančići u prošlosti bili vrlo imućna, bogata i ugledna obitelj kojom su rukovodili muškarci, da bi u sadašnjosti (1834. g. i kasnije) bili jedan vrlo siromašan sloj građanstva grada Senja zahvaljujući Anti koji je sav imutak proigrao ulažući u svoje ideale koji su se na kraju izjalo-vili. Dolazi do raslojavanja obitelji stari Stipančić umire, Juraj se pomađariva, dok ženski dio obitelji ostaje bez ideala, napušten, s dugovima koje je Ante ostavio.

 

Prvi odlomak predstavlja sadašnjost. Novak je trebao osnovu, neki razlog koji bi ga ponukao da zaviri u prošlost. Taj razlog je našao u otkriću pisma, točnije u tijeku misli Valpurge, kad je vidjela smješak na licu svoje kćeri dok je otvarala dobiveno pismo. Taj tijek misli govori o grižnji savjesti Valpurge zbog podmetnu-tog pisma, a sve u cilju usrećivanja svoje kćerke iako je dobro znala da to ne može dugo potrajati. Sadašnjost predstavlja idilu jedne kućice i u protivljenju je s naslovom Posljednji Stipančići - povijest jedne patricijske obitelji. Novak je izabrao baš taj dio za sadašnjost (nultu točku) jer nakon toga dolazi do preokreta u fabuli romana, smrti se nižu jedna za drugom i upravo tu, neposredno nakon nulte točke dolazi do psihološkog sloma Lucije - romantičkog lika, jednog od najvažnijih likova romana čiji život pratimo od početka pa do kraja, a zatim i do smrti. Upravo ta Lucija je posljednji živući Stipančić. I od njenog života se polazi u trenutku njene najveće sreće kad je Alfred (Tintor) zaprosi preko pisma. Tada se otvara pogled u budućnost. I, upravo tada, da bi izbjegao nepredvidivu budućnost, Novak se vraća u prošlost i priča priču od početka, da bi budućnost bila onakva kakva jest, a ne kakvu je čitaoc zamislio nakon pročitana prva dva dijela romana. (brzo ozdravljenje Lucije, njena udaja za bogataša koji će je izvući iz krizne situa-cije). Rez u fabuli dolazi u XV. dijelu romana, kada se prošlost spaja sa sadašnjo-šću, a fabula naglo završava Lucijinom smrću nakon saznanja da je Alfred već godinu dana sretno oženjen. Tada dolazi do zastoja fabule koja već od 1806. godine idući prema sadašnjosti 1834. -oj postupno sve više usporava.

 

Ante Stipančić:

            Jedan od četiri glavna lika u fabuli romana. Sve osjećaje drži za sebe i samo ih u rijetkim trenutcima krize dijeli sa svojom ženom. S nikim ne priča o svojim poslovima, teško mu je vidjeti ikakav osjećaj na licu. Zatvoren, povučen u svoj svijet briga u kojem mu je glavna zadaća namaknuti novac za sina Jurja, bez obzira na mogućnosti, svoje imovinsko stanje, ili pak stanje Jurjevog studija. Tek pred kraj života primjećuje Luciju kao otac kćer. Umire na njenim rukama, dok je njegov sin, njegova uzdanica u životu, bio daleko od njega. Polagao je sve nade u svog sina Jurja, ali ga je on iznevjerio, ne zbog toga što je mrzio oca, naprotiv on ga je volio, ali ga je otac držao u izolaciji misleći da je to najbolje za njega, a upravo se pokazalo suprotno. Otac je skoro cijeli život bio čvrsto uvjeren da je postigao ono što je želio. Imao je sina koji će pronijeti slavu i donijeti zaboravljeni ugled Stipančićima. Kad je pred kraj svog života uvidio da mu je sin skrenuo s puta koji mu je bio zacrtao, sam Stipančić se okrenuo gradu i gradskim aktivnostima koje su tada bile vrlo važne, jer je Senj dobio svoja dva predstavnika u Saboru i sad je trebalo izabrati zastupnike. I tu se javlja suprotnost. Ante umire upravo nedugo nakon obavijesti da mu je sin položio s odličnim uspjehom. Tada očev ideal biva zadovoljen i on umire misleći da se njegov san ispunio. On je superioran otac i muž koji nosi naglašen klasni osjećaj. Tragična figura bivšeg čovjeka koji izvanjskim držanjem želi pokazati patricijsku superiornost, a iznutra je razjedinjen, razočaran i jadan.

 

Roman ima tri usmjerenosti:

a) semantičku (predstavlja Senj i njegovo stanovništvo, te prilike u tadašnjoj Hrvatskoj. . Iza ovog romana skriva se kritika i optužba Khuenove politike - očituje se kroz lik Jurja Stipančića)

b) sintaktičku (stari Stipančić je uzročnik svih pojedinačnih tragedija, pa i vlastite. Prikaziva se i odnos plemstva i građana koji sve više i više jačaju, dok plemstvo istodobno slabi, jer ostaje bez zemlje)

c) interpretativnu (osjeća se pokret narodnog preporoda koji je zahvatio i daleki Senj)

 

Gradivo je vezano za rodni Senj i njegove probleme, za hrvatski malogradski i gradski svijet iz zavičajnog Senja i suprotnosti između sirotinje u Senju i samog plemstva (iskazano kroz obitelj Stipančić).

Tema je povijest jedne patricijske obitelji (Stipančić).

Motivi: Jurjevo školovanje, Stipančićeva financijska siituacija, njegova kandidatura za predstavnika u Saboru, Jurjev posjet kući kad mu umre otac, Alfred - uzročnik glavne nesreće koji udvara Luciji, da bi je napustio. Lucijina nada u vjenčanje s Alfredom (pismo koje podiže napetost u romanu).

Između likova vladaju odnosi između oca i majke, sina i kćerke; odnosno: muža i žene, brata i sestre; odnosno: dvjema ženama nasuprot dva muškarca; odnosno: dvije mladosti nasuprot dvjema starostima.

Ideja je da sve što postoji mora propasti, nakon što doživi vrhunac.

Fabula počinje s 1834. godinom. Točnije počinje negdje od vrhunca radnje pa prema početku, da bi se opet vratio na kraj, dakle nakon vrhunca radnje. Dolaskom na kraj, vremena se spajaju. I fabula dalje teče, nastavljajući se od uvoda prema kraju.

 

 

 

Prema Taine - ovoj teoriji:

Rasa - radi se o plemićkoj obitelji, koja se upravo po tome razlikuje od ostalih. .

Sredina - Senj, mali provincijski gradić uz obalu sa snažnom, borbenom i ponositom tradicijom neustrašivih uskoka.

Povijesni trenutak - To je grad pod krajiškom upravom u to doba, grad s bujnim ekonomskim životom koji zamire odjednom kada toliko iščekivana željeznica Pešta - Jadran, umjesto da završi u Senju, izbija na Rijeku.

 

Pozitivizam - poznavanje činjenica, izbjegavanje verbalizma i spekulacije.

Teze pozitivizma se očituju i na ovom djelu:

- jedinstvo psihičkog i fizičkog se javlja u stanju Ante Stipančića koji tijekom godina, kako fizički, tako i psihički propada. . . .

- povezanost prirodnog i duhovnog se očituje u moralnoj podršci građana Senja za budućnost svoga grada,

- jedinstvo piščevog života i djela (biografizam) se izražava u ovom djelu putem raznih biografskih elemenata poput opisivanja svojeg rodnog kraja (Senja)

 

Juraj Stipančić:

 

Nije smio doći ocu pred oči dokle god on nije umro. To znači da on ipak osjeća jednu određenu krivnju (makar i u maloj mjeri) prema ocu, dok je prema majci i sestri ne osjeća, kao niti što osjeća neku obvezu prema njima, jer je takav njegov odgoj kojeg mu je “nametnuo” njegov otac. Smogao je hrabrosti da mu laže i da ga zavlači niz godina, da bi se Juraj opustio, uživao ni ne znajući što je i koliko je za njega njegov otac napravio idući čak toliko daleko da se i ponizio i iznevjerio svoje političke stavove da bi namaknuo novac svome sinu. Ma koliko s jedne strane Ante Stipančić bio loš lik, toliko je s druge strane dobar lik. Juraj Stipančić je moralno deformairan lik. Tu se radi o mladom talentiranom čovjeku koji se pod utjecajem gradske sredine moralno izopačuje i dehumanizira. Preobražava se u beskrupuloznu ličnost koja svojim egoističnim pobudama podređuje sve. Odriče se svih ljudskih obzira radi karijerističkih pobuda. Treba spomenuti i pad ugleda i moći u obitelji Stipančić od poslovne i vitalne preko Antine (koja je pri kraju) do Jurjeve generacije koja dovodi obitelj do potpunog sloma uzevši mađarsko prezime i potpuno se otuđđivši.

 

 

 

 

 

O djelu općenito:

 

Glavni i najkompleksniji lik romana je Lucija.

Tematika ovog romana su aktualna nacionalno-politička, društveno-ekonomska i ideološka previranja u Hrvatskoj u to doba. Ulogu pokretača fabule imaju pisma. Pjesma na kraju romana navješćiva afirmaciju građanskog staleža. Likovi su individualizirani. Ovaj roman je socijalni, odnosno roman sredine. U djelu se može naići na mnogo suprotnosti. Djelo ima većinom karakteristika realizma i naturalizma, iako se nadziru i neki stavovi (ideja romana ) koji indiciraju i na modernu. Ovo je jedno od djela koje je napisano na samom kraju razdoblja naturalizma (1899. ) ina početku moderne. Djelo je također psihološki obrađeno. Svaka pojedina epizoda je ujedno i mala dramska struktura. Fabularni tok zaustavljaju opisi interijera i eksterijera.