Talijanski jezik ima 30 različitih glasova. Oni se dijele u 3 skupine:

• samoglasnici
• suglasnici
• polusuglasnici (ili polusamoglasnici)

Donja tablica donosi 10 talijanskih suglasnika za koje vrijedi da jedno slovo predstavlja jedan (i samo jedan) glas.

Donja tablica donosi 4 talijanska suglasnika za koje vrijedi da jedno slovo predstavlja dva različita glasa.

<c> i <g>

Suglasnici c i g artikuliraju se kao velari (/k/, /g/) ili kao palatali (/tʃ/, /dʒ/).

Izgovor suglasnika c i g ovisi o glasu koji neposredno slijedi u konkretnoj riječi. Ako iza c i g slijedi samoglasnik i ili e, oni će se izgovarati /tʃ/ odnosno /dʒ/. U svim drugim slučajevima (samoglasnici a, o, u i svi suglasnici, uz iznimku nekih digrama i trigrama, v. niže), oni se izgovaraju /k/ odnosno /g/.

<s>

Suglasnik s artikulira se kao bezvučni (/s/) ili kao zvučni (/z/).

Bezvučno se, kao /s/, izgovara u sljedećim slučajevima:

• kada je početku riječi ispred samoglasnika
• kada iza njega slijedi bezvučni suglasnik (c, p, t, f, q). (V. također odlomke o digramima i trigramima, niže.)
• kada dolazi iza suglasnika
• kada je udvojen

Zvučno se, kao /z/, u standardnom talijanskom jeziku uvijek izgovara u sljedećim slučajevima:

• kada iza njega slijedi zvučni suglasnik (b, d, g, l, m, n, r, v)
• kada se nalazi između dva samoglasnika

<z>

Suglasnik z artikulira se kao bezvučni (/ts/) ili kao zvučni (/dz/). Pravila njegovog izgovora nešto su složenija i svoja objašnjenja dijelom nalaze u historijskoj gramatici talijanskog jezika.

Bezvučno se, kao /ts/, izgovara u sljedećim slučajevima:

• kada iza njega slijedi i+samoglasnik (uz iznimke, npr. azienda /ad'dzjεnda/)
• kada dolazi iza l
• u sufiksima –anza, –enza, –ezza, –ozzo, –ozza, –uzzo, –uzza
• …

Zvučno se, kao /dz/, izgovara u sljedećim slučajevima:

• ako se z nalazi na početku riječi; to je tendencija, ne uvijek opravdana, koja prevladava
• u sufiksu –izzare i njegovim izvedenicama (–izzazione)
• …

Ovaj prikaz izgovora suglasnika z obuhvaća samo najčešće slučajeve i nipošto nije iscrpan. Preporuka je u učenju talijanskoga koristiti kvalitetan rječnik, koji sadrži i izgovor riječi, te izgovor riječi naučiti zajedno s njezinim značenjem.

<h>

U talijanskom jeziku h je dijakritički grafem, puki grafički znak. On ne predstavlja nikakav glas (dakle, ne izgovara se), nego ima funkciju da, tvoreći digrame ch i gh, u pismu naznači velarni izgovor suglasnika c i g ispred e i i.

Osim toga, h se bilježi i u 4 lica indikativa prezenta glagola avere (ho, hai, ha, hanno), s jedne strane iz etimoloških razloga, kao relikt latinske grafije (hăbeo…), a s druge strane kako bi se ti oblici razlikovali od homofona (ho ~ o itd.).

Nadalje, h se bilježi i u nekim uzvicima: ah!, oh!, eheh!…

<q>

Nakon q uvijek slijedi polusamoglasnik u+samoglasnik:

• acqua | dunque | qui | obliquo

Glas što ga predstavlja q identičan je velaru /k/ u slijedu c+u+samoglasnik:

• innocua | proficue | acuire | scuola

Gornji primjeri ilustriraju da se i qu i cu izgovaraju jednako: /kw/.

Premda slovo q ne predstavlja nikakav samo sebi svojstven glas, ono se u pravopisu održalo zahvaljujući dugoj tradiciji temeljenoj na etimološkim razlozima. Tako se slovo q zadržalo u onim riječima koje su ga imale i u latinskome:

• quăttuor (lat.) > quattro (tal.)

Digrami i trigrami

Preostala, dosad nespomenuta tri talijanska suglasnika, /ɲ/, /ʎ/, /ʃ/, bilježe se digramima i trigramima (gn, gl, gli, sc, sci).

Digram (ili digraf, ili dvoslov) jest skup od dva slova (grafička znaka) koja predstavljaju jedan glas. Analogno, trigram (ili trigraf, ili troslov) jest skup od tri slova koja predstavljaju jedan glas.

U talijanskom jeziku ukupno je 7 digrama i 2 trigrama.

<gl>

Ako iza gl slijedi samoglasnik i, i ako tim samoglasnikom riječ i završava, riječ je o digramu, koji se izgovara /ʎ/, poput hrvatskog lj:

• figli /'fiʎi/

Ako iza gl slijedi neki drugi samoglasnik, nije riječ o digramu, pa se ova suglasnička skupina izgovara /gl/:

• gloria /'glɔrja/

<ch> i <gh>

Ovi već spomenuti digrami izgovaraju se /k/ i /g/ ispred samoglasnika e i i.

<ci> i <gi>

Sami po sebi, ci i gi nisu nužno digrami. Oni su digrami ako je i u njihovom sastavu nenaglašen, i ako (drugi nužan uvjet) iza njih slijede samoglasnici a, o, ili u. Tada se ci i gi izgovaraju /tʃ/, odnosno /dʒ/.

• u riječi cima (/'tʃima/) «ci» su dva slova koja predstavljaju dva glasa. Iza njih slijedi suglasnik (m).Dakle, nije riječ o digramu: i se izgovara. Slično je i u gita /'dʒita/
• u riječi farmacia (/farma'tʃia/) također nije riječ o digramu, jer je i naglašen i izgovara se (/i/). Slično je i u riječi magia (/ma'dʒia/)
• u riječi audacia (/aw'datʃa/) riječ je o digramu, jer su ispunjena oba uvjeta: iza cislijedi samoglasnik (a), a i se ne nalazi u naglašenom slogu. Dakle, i se ne izgovara. Slično vrijedi i za riječ gioco /'dʒɔko/, gdje i nije noseći samoglasnik naglašenog sloga, već grafički znak, koji se ne izgovara.

<gn>

Suglasnička skupina gn izgovara se /ɲ/ , što je izgovor koji odgovara hrvatskom nj:

• vergogna | magnete | ogni | gnocchi | ignudo

<sc>

Sam po sebi, sc nije nužno digram. On je digram ako iza njega slijede samoglasnici e ili i. Tada se sc izgovara /ʃ/.

Ako iza sc dolaze a, o ili u, to je obična suglasnička skupina koja predstavlja dva različita glasa, /sk/.

• scena /'ʃεna/, disciplina /diʃi'plina/ à digram sc (/ʃ/)
• mosca /'moska/, scopo /'skɔpo/, oscuro /o'skuro/à suglasnička skupina sc (/sk/)

<gli>

Ako iza gli slijedi još jedan samoglasnik, riječ je o trigramu koji se čita /ʎ/. Pritom je i samo grafički znak, koji se ne izgovara.

• figlia /'fiʎa/, foglie /'fɔʎe/, figlio /'fiʎo/, pagliuzza /pa'ʎutsa/

<sci>

Ako iza sci (gdje je i nenaglašen)slijede samoglasnici a, o ili u, riječ je o trigramu koji se čita /ʃ/. Pritom je i samo grafički znak, koji se ne izgovara.

• lasciare /la'ʃare/, conscio /'kɔnʃo/, asciugare /aʃu'gare/.